na srpskom, по български, на шопсћи

vaš baner

vaš baner

Učiteljska škola u Dimitrovgradu (1947-1952)

1.9.14.

Nakon završetka Drugog svetskog rata život u tadašnjoj Jugoslaviji kretao je u novom pravcu. Jedno od gorićih pitanja u zemlji sa mnogo nepismenih bilo je pitanje obrazovanja. Veliki problem bio je nedostatak učitelja i nastavnika koji bi radili u sve većem broju škola i odeljenja širom zemlje. Ovaj nedostatak je pogotovu bio istaknut u sredinama u kojima se nastava obavljala na jezicima nacionalnih manjina (tada narodnosti). Takav slučaj je bio i sa Caribrodom i Bosilegradom. 

Osnovne škole u ove dve opštine krenule su sa nastavom na bugarskom jeziku odmah nakon oslobođenja, ali su u mnogim školama nastavu držali nesvršeni gimnazijalci, jer adekvatnog nastavnog kadra nije bilo. Tada je skoro u svakom selu postojala škola, a u centrima su bile progimnazije. U nekim reonima je otvoren čak i prvi razred gimnazije.

Kako bi se obezbedio adekvatan nastavni kadar za osnovne škole u ove dve opštine, u Dimitrovgradu je otvorena Učiteljska (Pedagoška) škola koja je radila od 1947. do 1952. godine. Ova škola je iznedrila kadrove koji ne samo da su popunili potrebe za nastavnim osobljem u Dimitrovgradu i Bosilegradu, već su učitelji iz ove škole radili u skoro celoj Jugoslaviji.

Zgrada nekadašnje Učiteljske škole



Počeci

Okružni Narodnooslobodilački Komitet je odlučio da se obrati Ministarstvima prosvete Republike Srbije i Republike Bugarske. U tom cilju je u Beograd poslat Krum Tasev. Njega je primila Mitra Mitrović, tadašnja Ministarka prosvete Srbije, koja je dala saglasnost da se u Dimitrovgradu otvori Učiteljska škola, kao i da se nastavni kadar popuni nastavnicima iz Bugarske. Nakon toga, Tasev je posetio Jugoslovensku ambasadu u Sofiji, koja se bugarskim vlastima obratila sa ovim predlogom. Uzajamnom saradnjom dveju strana ubrzo je dogovoreno da se ova škola otvori. Bio je to verovatno poslednji trenutak u kome to učinjeno u međusobnoj saradnji, s obzirom da su se već sledeće godine politički odnosi između dve zemlje zaoštrili nakon rezolucije informbiroa.

Učiteljska škola u Dimitrovgradu se od samog nastajanja susretala sa poteškoćama. Iako je Ministarstvo prosvete finansiralo školu, škola nije imala odgovarajuće prostorne kapacitete, nastavnike, niti nastavna sredstva. Iako je škola radila u teškim uslovima, i učenici i nastavnici pamte da je atmosfera odisala entuzijazmom i velikim zalaganjem svih strana. Ova škola je nesumljivo odigrala veoma značajnu ulogu u kulturno-obrazovnom životu ovog kraja. Nju je završilo preko 300 đaka, koji su se pokazali kao odlični pedagozi, a veliki broj njih je nastavio svoje obrazovanje i završio više i visoke škole.

Nastavni kadar u školi

Školske 1947/48. škola je krenula sa radom. Najveći deo nastavnika bio je iz Bugarske. Bugarsko Ministarstvo prosvete odlučilo je da u školu pošalje odabranu grupu odličnih pedagoga, među kojima su bili Nestorov, Čolakov, Domuščiev, Šomov, Georgiev (koji kasnije postaje željuški zet), Gaceva, Trošanov, Bolevski i drugi. Za direktora škole je bio postavljen G. Neov, autor više udžbenika iz oblasti pedagogije u Bugarskoj. Međutim, nakon rezolucije informbiroa sredinom 1948., već sledeća školska godina započela je sa problemima. Većina nastavnika se vratila za Bugarsku, neki su bili proterani, a par njih je odlučio da emigrira i ostane u Srbiji.

Učenici druge godine (dve trake na reveru su oznaka godine)
na akciji pošumljavanja mrtvine ispod groblja. Školska 1950/51.
Među njima, u gornjem redu moj stric Vladimir Milanov iz sela Mazgoš.

Nastavni kadar je nadomešten lokalnim nastavnicima koji su imali najviše iskustva. Za novog direktora škole postavljen je Mirko Džunev iz sela Slavinja, koji je u školi radio i kao nastavnik istorije u svim razredima. On je bio jedan od najiskusnijih nastavnika u Dimitrovgradskom kraju. Jedini nastavnik sa višim  obrazovanjem, Georgi Josifov iz sela Gradinje, predavao je anatomiju, zoologiju, botaniku, hemiju i matematiku. Cvetan Dimov iz sela Slavinja je držao pedagošku grupu predmeta, Boža Ivanović srpskohrvatski jezik i književnost, Georgi Šukarev muzičko, Stojadin Mihailov, emigrant iz Bugarske, predavao je fiziku, matematiku i logiku, Nikola Ivančev metodiku i bugaski jezik, advokat Cenko Bogdanov, takođe emigrant, predavao je bugarski jezik i ustav, Marija Dimitrova predavala je geografiju, umetnik Ivan Petrov likovno, Anglel Kostadinov, rezervni oficir, predvojničku obuku...

Iako je promenjen skoro ceo nastavni kadar, učenici su potvrdili dobre rezultate i uspeh u radu. Svi predmeti su izučavani na bugarskom jeziku, a srpski jezik je bio zastupljen sa šest časova nedeljno.

Uslovi rada

Učiteljska škola u Dimitrovgradu je bila smeštena u maloj zgradi, danas poznatoj kao bivši gumarski „Otpad“. Zgrada od 415m2 je imala svega četiri učionice i dve kancelarije. Iako je zgrada renovirana i adaprirana za potrebe ove škole, ali se ipak osećao nedostatak prostorija za rad. Škola je radila u dve smene, pre i posle podneva, a četvrti razred je po programu manjinskih škola imao čak 40 časova nedeljno!
Inventar škole je bio star i uglavnom preuzet iz stare osnovne škole. Učenici su često sedeli u malim klupama, namenjenim učenicima nižih razreda, pa su morali sami da se snalaze i prave potreban inventar. Na početku rada, škola je od nadležnog Ministarstva dobila reljefnu kartu SFRJ, anatomiju ljudskog tela i nekoliko geografskih karti. Bogdan Nikolov navodi da je u jednom izveštaju Ministarstvu prosvete direktor Džunov tražio sredstva za navabku novih klupa, polica za knjige i opreme za kabinete hemije i fizike, jer škola nije imala ni jedan kabinet. Biblioteka škole je razpolagala skromnim fondom od nepunih 500 knjiga, a imala je i komplete časopisa „Pedagoški rad“, „Istorijski glasnik“, „Nauka i priroda“ i „Bibliotekar“.

Što se udžbenika tiče, ni tu situacija nije bila sjajna. Nije postojao ni jedan udžebik na bugarskom jeziku za pedagoške škole. Škola je posedova određeni broj starih udžebika iz Bugarske. Postojeći udžebici su se prenoslili sa generacije na generaciju, ali se uglavnom učilo iz beleški i svezaka. I to je ponekad znao da bude problem, jer se dešavalo da lokalna knjižara nema dovoljan broj svezaka.

Od 348 učenika u školskoj 1949/59., 125 njih je primalo stipedniju u iznosu od 800 do 1200 tadašnjih dinara mesečno. Pri školi je postojao i internat u kome su bili smešteni učenici sa strane, uglavnom iz Bosilegrada. Internat je raspolagao sa 40 mesta, ali je zabeleženo da je 1950.godine u njemu živelo 60 učenika.

Potvrda Učiteljske škole od 17.11.1950., da je Vladimir Milanov*
primio stipendiju za oktobar i novembar 1950.godine.
Na potvrdi je pečat škole i potpis direktora Mirka Džuneva.

Učiteljska škola u Dimitrovgradu je zatvorena 1952.godine, kada je broj novih učitelja zadovoljio sve potrebe u opštinama Dimitrovgrad i Bosilegrad. Učenici koji su školovanje već bili započeli, prebačeni su u Pedagošku školu u Pirotu da tamo završe preostale razrede.

Sa otvaranjem fabrika u samom gradu došlo je ubrzane migracije stanovništva i seoskih regiona, naglog broja smanjenja stanovnika po selima, pa je dobar broj škola zatvoren. Učitelji iz ovih škola morali su da traže posao van okvira opštine, pa su mnogi otišli da rade širom Srbije, ali i Bosne. Ovo je ujedno označilo i odliv velikog broja mladih i obrazovanih ljudi iz grada i opštine. Većina njih je otišla u Niš, Zaječar, Kladovo, Kruševac i Aleksandrovac.  Kao posledica zalaganja učitelja iz Dimitrovgrada koji su radili u Aleksandrovcu ova dva grada su kasnije i pobratimljena.

* Moj stric, Vladimir (Todora) Milanov rođen je 1934.godine u selu Mazgoš. Učiteljsku školu u Caribrodu upisao je školske 1949/50. Nakon zatvaranja škole, školovanje nastavlja u Pirotu. Po završenoj Učiteljskoj školi službu dobija u selu Sige, između Krepoljina i Žagubice, na Homoljskim planinama, a nakon par godina premešten je u Foču u Bosni. Kasnije se vraća u Sige, gde radi do penzije. Danas živi u Krepoljinu.

* * * 

Učiteljska seminarija iz Belogradčika u Caribrodu

Svoju prvu učiteljsku školu Caribrod je dobio još u drugoj polovini 19. veka, gotovo odmah nakon oslobođenja od Turaka. Bila je to Učiteljska duhovna seminarija (neka vrsta srednje škole za učitelje i sveštenike) koja je 1879. godine prenesena iz Belogradčika. Ova škola radila je do 1886/87.

Bogdan Nikolov u svojoj knjizi „Caribrod“ (2005) navodi da je za njeno otvaranje bio zaslužan Simeon Hristov (1853-1928), jedan od rodonačelnika obrazovanja u Pirotskom i Caribrodskom kraju. Hristov je rođen u Pirotu. Zajedno sa izvesnim učiteljem Pejčom školuje se u Sofiji kod poznatog učitelja Save Filaretova, koji je imao kontakte i sa Vukom Karadžićem. Školovanje nastavlja u Plovdivu, a zatim u Zagrebu i Pragu, gde završava Politehniku.

Nezadovoljan tretmanom srpskih vlasti nakon oslobođenja od Turaka, godine 1878. odlazi iz Pirota u Bugarsku i radi u Belogradčiku, kao učitelj i prosvetni inspektor. Njegovom zaslugom se duhovna seminarija (škola) iz Belogradčika prenosi u Caribrod, a na inicijativu Konstantina Irečeka on biva postavljen za njenog direktora. Nakon nekoliko godina, Hristov je premešten u Pedagošku školu u Silistri, a odatle u Bugarsku muško-žensku gimnaziju, gde ostaje do 1911. godine.

Autor je velikog broja udžbenika iz oblasti geografije, kao i geografskih karata Bugarske i Balkanskog poluostrva, kao i studije “Pirotski okrug i njegovo stanovništvo”, koja je objavljena u zborniku Ministarstva prosvete, knjiga XI, iz 1894.godine.

Ovu školu u Caribrodu 1880-81. pohađa Georgi Nenov, poznati bugarski arhitekta i inženjer, osnivač Bugarskog Inženjersko-Arhitektonskog Društva (BIAD), kasnije i njegov počasni član. Sam Nenov radi 1893. godine u Caribrodu na izradi katastarskih snimaka i planova ulične regulacije.


Tadašnju Caribrodsku školu posećuje Konstantin Ireček 1883., i beleži da je državna gradska škola u Caribrodu imala kabinet hemije koji je služio i kao gradska apoteka.


0 коментара:

Постави коментар

Podelite ovo:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...
 

Slike i fotografije

O gradu